•  
  •  
  •  
  •  

KLJUčNE OSOBE

Analitičari, istraživači, IT znalci, prodavači ... više

MEDIJI O NAMA

Vita 01.11.2013.
Makarska kronika 24.09.2013.
Slobodna Dalmacija 08.08.2013.
Slobodna Dalmacija 03.08.2013.
više

NAŠA
PUTOVANJA
AVANTURE

DARJA U PORTUGALU

Moj drugi posjet Portugalu koji je uslijedio gotovo punih 25 godina nakon prvoga, potvrdio je već pomalo izblijedjele dojmove o toj prekrasnoj zemlji na krajnjem jugozapadu Europe. Iako njegovu oko 700 kilometara dugu obalu oplakuje Atlantski ocean, Portugal ima mnoga obilježja tipično mediteranske zemlje. Od rublja koje se suši na štriku razapetom između kuća u uskim gradskim uličicama, preko atmosfere, glazbe, uličnih pjevača, urbanog života koji se u mnogim aspektima odvija na ulici, u brojnim kafeterijama, restoranima, parkovima, šetnicama, do raznolike, bogate i ukusne prehrane pune ribljih i morskih specijaliteta, povrća, južnog voća, sladoleda i laganih slastica, do crnog vina bogatog, teškog i punog okusa. Portugal je jedna od najmanjih europskih zemalja i posljednja diktatura zapadne Europe koja postaje stabilna demokracija tek nakon 1975. godine.

Lisabon se nalazi na ušću rijeke Tejo u Atlantik, gdje ona čini široko ušće kojeg premošćuju dva mosta, Ponte Vinte e Cinco de Abril (Most 25. travnja dobio je ime prema datumu koji je označio početak državnog udara 1974, koji je bio uvod u Revoluciju karanfila) i Ponte Vasco da Gama, impresivna građevina koja se svojih 15 kilometara dužine predstavlja najduži most u Europi. Tvrđava Belem (Torre de Belem) koju je izgradio portugalski kralj Mauel I. radi obrane lisabonske luke bila je bila je nekada na sredini rijeke Tejo. Nakon razornog potresa 1755. godine koji je ne samo razrušio stari Lisabon već i promijenio tok njegove rijeke, tvrđava se nalazi na desnoj obali. U blizini tvrđave Belem u istoimenom zapadnom dijelu grada koji predstavlja rezidencijalnu četvrt, nalazi se spomenik istraživačima - Padrao de Descobrimentos. Na čelu povorke figura od bijelog kamena nalazi se jedan od velikana Portugala, Vasco da Gama, pomorac koji je otkrio put do Indije i zauvijek upisao ovu malu zemlju u slavne stranice svjetske povijesti. Iza njega slijede drugi istraživači, pomorci, vojnici, zatim trgovci i na kraju svećenici i predstavnici crkve. Tvrđava Belem (Torre de Belem) koju je izgradio portugalski kralj Mauel I. radi obrane lisabonske luke bila je bila je nekada na sredini rijeke Tejo. Nakon razornog potresa 1755. godine koji je ne samo razrušio stari Lisabon već i promijenio tok njegove rijeke, tvrđava se nalazi na desnoj obali. U blizini tvrđave Belem u istoimenom zapadnom dijelu grada koji predstavlja rezidencijalnu četvrt, nalazi se spomenik istraživačima - Padrao de Descobrimentos. Na čelu povorke figura od bijelog kamena nalazi se jedan od velikana Portugala, Vasco da Gama, pomorac koji je otkrio put do Indije i zauvijek upisao ovu malu zemlju u slavne stranice svjetske povijesti. Iza njega slijede drugi istraživači, pomorci, vojnici, zatim trgovci i na kraju svećenici i predstavnici crkve. Unutar crkve nalazi se grobnica Vasca da Game (kojem još uvijek donose cvijeće) i cijenjenog portugalskog pjesnika Luisa Vaz de Camoes-a. Mauri su vladali Portugalom, ali i cijelim Iberijskim poluotokom (i dobrim dijelom Francuske) punih 5 stoljeća (od 8-13.st). Utjecaj njihove kulture duboko je ukorijenjen u arhitekturi, glazbi, stilu, jelima, vegetaciji, pa čak i izgledu ljudi koji su tamnoputiji od ostalih stanovnika Zapadne Europe. Portugalci ih smatraju osloboditeljima od divljih barbara sa sjevera Europe i donositeljima perspektive i razvoja. Jugozapadna četvrt Lisabona, popularna Alfama koja je nakon potresa ostala gotovo netaknuta (zbog čvrste kamene stijene na kojoj je sagrađena), sačuvala je obilježja arapskog i mediteranskog utjecaja i stila u mnogo većoj mjeri od ostalih, u 18. stoljeću restauriranih dijelova Lisabona. Uske uličice, minijaturni stanovi i balkoni na kojima jedva može stajati jedna odrasla osoba, oronule fasade i brojne lokalne „birtije“ u kojima se nude domaći specijaliteti uz obaveznu Fado glazbu, specifičnost su ove gradske četvrti prepune osebujnog šarma. Centar Lisabona – Baixa (izgovara se kao „Bajiša“) – pored „pre-širokih“ avenija koje je u 18.stoljeću vizionarski projektirao njegov „preporoditelj“ Marques do Pombal daje Lisabonu izgled i ozračje svjetske metropole. Baixa je glavnim dijelom pješačka zona, centar trgovina, restorana i kafeterija. Nekoliko dizala i uspinjača povezuje ovaj dio Lisabona sa susjednom četvrti smještenom na brežuljku Bairro Alto, poznatom po najboljim (i najskupljim) restoranima u kojima se može uživati u Fado pjevačima. Autom prema jugu krenuli smo nakon dva iscrpljujuća dana u Lisabonu. Umjesto brze autoceste duge tristotinjak kilometara koja bi nas u roku nekoliko sati dovela na naše odredište u Algarve-u, odlučili smo se na polagano putovanje sporednim i lokalnim cestama uz zapadnu obalu Atlantika. Bila je subota i unatoč egzodusu većine stanovnika glavnoga grada u pravcu rivijere na jugu, gužve nije bilo i putovanje je bilo vrlo ugodno. Prvo zaustavljanje napravili smo kod grada Sinesa da bismo pogledali Cabo de Sines (Rt Sines) i njegove plaže. Kristalno plava boja oceana, mrke stijene i zapjenjeni valovi oduzeli su mi dah. Nesavršenost fotografske tehnike ne može opisati dojam što su ga moćni valovi Atlantika i beskrajne pješčane plaže ostavili na nas, navikle na male uvale i bijele stijene Jadranskog mora. U lokalnom plažnom objektu pojeli smo malu porciju odličnog pršuta s kruhom, popili kavu i osvježavajuće piće, osjećajući se, uz susretljivog gostioničara i brojne domaće posjetitelje kao kod kuće. A zatim nastavili vožnju prema jugu kroz šume eukaliptusa i hrasta plutnjaka. Slijedeće naše skretanje s ceste bilo je stotinjak kilometara južnije, kod Aljezura, gdje smo posjetili čuvenu plažu Arrifana. Vale do Lobo, hotel Ria park biti će naša baza slijedećih 8 dana. Palme, bokori cvijeća, grmovi bugenvilie, kaktusi i bijele vile s karakterističnim dimnjacima u arapskom stilu obilježje su ove oaze za turiste malo dubljeg džepa. Posjet glavnom gradu pokrajine Algarve, Faro-u bio je neobično iskustvo. Sunce na zalazu obojilo je palme u staroj luci raskošnim crvenilom. Stare zidine iz kojih rastu kaktusi, stanište su brojnih mačaka i pasa koji u kasno predvečerje započeše verbalnu svađu. Ulice starog grada bile su potpuno puste. Što nam je bilo jako čudno. Dok nismo shvatili da je u lokalnoj marini fešta. Nakon izvrsne večere koja je potrajala do 11 sati krenuli smo prema izlazu iz grada, a rijeke automobila tek su počele stizati. Bila je to duga noć za Faro, njegove stanovnike i turiste. Obilazak Algarve-a nastavili smo u potrazi za najljepšom plažom i prirodnim čudima ovog neobičnog krajolika. Praia de Dona Ana, prema Lonley Planet-ovu vodiču prva na listi TOP 10 obiluje čudesnim formacijama zlatnih stijena, između kojih se proteže nekoliko žalova od finog pijeska. Na Praiu Beliche stigli smo u smiraj dana. Valovi su pali, more je utihnulo, a plaža poznata kao omiljeno mjesto surfera potpuno je opustjela. Cestom smo nastavili dalje do kraja svijeta, posljednje točke, rta Svetog Vincenta (Cabo se Sao Vincente), naj-jugo-zapadnije kote starog kontinenta. S temperature od 32 stupnja na plaži Dona Ana svega stotinjak kilometara istočnije, stigli smo u ovaj nestvaran predio gdje se temperatura u rano predvečerje spustila na 16 stupnjeva, a hladan vjetar šibao nas je po suncem opaljenoj koži. Stavila sam na sebe sve što sam u automobilu pronašla, zamotala glavu maramom za plažu i drhteći od hladnoće i vjetra krenula snimiti nekoliko fotografija. Vratili smo se drugo jutro da još jednom pogledamo ovo dojmljivo mjesto i snimimo staru tvrđavu i svjetionika na kraju svijeta. Legenda kaže da je upravo ovdje bilo glavno prebivalište vitezova Templara. Ipak, najmističnija, najstrašnija i najljepša od svih plaža za mene je Praia do Castelejo do koje se stiže strmom, uskom i zavojitom cestom nagađajući između nekoliko površno obilježenih lokalnih pravaca, zapadno od mjestašca Vila do Bispo. Moć atlantskih valova koji neprestano udaraju o stijene i pijesak na ovoj nekoliko kilometara dugoj plaži stvara finu magličastu zavjesu. Voda je toliko hladna da je čak i pijesak (inače mekan i vruć) na mjestima gdje ga zalijevaju valovi leden, tako da se čini kao da ste stali na pločice u negrijanoj kupaonici usred zime. Ulazak u more daje osjećaj ulaska u dobro ohlađeno osvježavajuće piće s kockicama leda. Iglice koje bockaju kožu, valovi koji vas kad-tad prekriju do iznad pojasa, čak i ako ste zagazili samo do koljena podižu adrenalin i daju kupanju u ovim vodama osjećaj neponovljive avanture. Iako je plićak prepun djece, opasno je ući u vodu dublje od pojasa i gotovo nitko doista ne pliva, svi se samo „valjaju i njišu“ na valovima i vrište od sreće (i straha). Tek poneki surfer zaputi se sa svojom daskom tek nekoliko metara dalje od ostalih vrebajući dobar val, da bi se na njemu najčešće ležeći doklizao do obale. Na kraju ove plaže iz snova ..na kojoj ima upravo toliko ljudi da se ne osjećaš sasvim lud što se baš tamo kupaš, pržiš na suncu i rashlađuješ na oštrom vjetru, iza posljednje stijene, nalazi se još jedna ista takva plaža na kojoj je toga poslijepodneva bilo slovom i brojkom 4 osobe. Da li zbog opasnog mora ili zbog nedostatka ugostiteljskog objekta na tom dijelu obale, nisam uspjela istražiti, jer put nas je odnio dalje, prema istoku… U španjolskoj Sevilji smo nakon toplog, ali suhog Portugala doživjeli pravi toplotni udar. Već u 10 ujutro kada se naš autobus zaustavio u parku Marije Luise, sestre španjolske kraljice Izabele, zaslužne za izgled grada uz rijeku Guadalqivir, shvatili smo da je pred nama naporan i sparan dan. Razgledavanje glavnog grada Andaluzije započeli smo s raskošnom palačom koja je za potrebe izložbe iberijskih i južno-američkih zemalja izgrađena 1929 godine. Ova impresivna polukružna građevina okrenuta u pravcu Južne Amerike kao da grli sve koji od tamo dolaze, prepuna je keramičkih ukrasa karakterističnih za ovaj dio Europe. Nastavak razgledavanja odveo nas je u stari dio Sevilje gdje smo u uskim uličicama bili malo zaklonjeni od vrućeg sunca koje je nemilice pržilo. Sve do katedrale čiji nam se toranj ukazao na izlasku iz nekadašnje židovske četvrti. Ovaj toranj sa svojih 97 metara visine najviša je građevina u Sevilji jer je grad donio takav zakon. S tornja se tako pruža prekrasan pogled na grad, ali popeti se nije lako. Nema lifta, a nema ni stepenica. Pa kako onda, pitali smo zbunjeni našega vodiča promatrajući glave ljudi koje su na vrhu provirivale iznad ograde. Toranj su u 13. stoljeću gradili Mauri, koji su uvijek vodili računa o prolaznosti zdravlja, mladosti i života, ali i o svojoj komociji, pa su smislili način kako da se na vrh tornja popnu konjima. U njegovoj prostranoj unutrašnjosti napravili su široku zavojitu cestu kojom se možete popeti do vrha, na konju ili pješice. Seviljska je prvostolnica najveća katolička katedrala na svijetu – crkva sv. Petra u Vatikanu nije katedrala već bazilika, a katedrala Sv. Pavla u londonu nije katolička – pojasnio nam je vodič. Izvana mi i nije izgledala tako velika, ali kad smo ušli, shvatila sam da bi se tu lako mogla izgubiti. Srećom svugdje postoji neki izlaz, za kojeg se zatim ispostavi da je prolaz u riznicu, ili neko unutarnje dvorište, ili prolaz do novog oltara ili ulaz u neke katakombe… Raskoš i bogatstvo ove crkve upravo je nevjerojatno. S količinom zlata koje krasi samo jedan od dvadesetak oltara mogla bi se nahraniti populacija jedne srednje velike afričke zemlje. U katedrali se nalazi grobnica Cristifora Kolumba, iako je sporno gdje se njegovi posmrtni ostaci doista nalaze. Nakon odmora u prekrasnom hotelu iznad grada s pogledom na rijeku... ..večer smo završili na odličnom Flamencu. Sat i pol neprestanog plesa i glazbe proletio je u trenu. GIBRALTARSKI MAJMUNI Pardon, to je bilo nešto drugo. O Gibraltaru se može dosta pričati. Nekima se jako sviđa, nekima uopće ne. Nakon rta Cabo sao Vincente očekivala sam barem nešto isto tako impresivno ako ne i bolje. Umjesto toga dobili smo obično razgledavanje dijela ove velike stijene koji gleda na unutrašnji – Gibraltarski zaljev i luku. Afrika je bila tek magličasta hrpa planina u daljini. Do vrha Gibraltara koji je navodno visok preko 1300 metara (znači viši od našeg Sljemena??) i do onog dijela koji gleda prema otvorenom moru obični smrtnici ne mogu dospjeti. Cijela je planina izbušena, puna tunela, špilja i tajnih prolaza koji su skladišta oružja, a na samom vrhu nalazi se top čiji je domet do obala Afrike. Vjerujem da brojne engleske turiste ova točkica Iberijskog poluotoka koja pripada V. Britaniji ispunjava ponosom, ali ja sam ipak neka druga vrsta. Gibraltarski majmuni priča su za sebe. Ima ih tristotinjak i čine 7-8 porodica od kojih svaka ima svoj teritorij. Obitelji se međusobno ne sastaju, a ako to ipak čine onda je to radi svađe i borbe. Iako ih gibraltarska vlada navodno svakodnevno hrani čini se da su neprestano gladni. Vješaju se po automobilima, nasrtljivi i bez straha, lako će vam iz torbice ukrasti vrećicu s kikirikijem, a držite li kakvu hranu u ruci, čuvajte se.


  • medijskih objava

  • oglasa

  • analiza

  • godina iskustva